Pismo Aleksandru

Autor: Dragan Guberinić

Aleksandre,

Da napišem “poštovani” meni bi bilo smiješno, zato te zovem imenom. Znamo se još sa basketa u 45.bloku, pa ne bih da ti persiram, da te ne uvrijedim. Imam potrebu da napišem pismo Predsjedniku Srbije, ali , nisi moj predsjednik. Barem ja tako osjećam.

Nisam Jugonostalgičar, ali da te pitam da li si ti jedan od onih koji srušiše državu da naprave šest smijurija, koje sada zovu državama? Jesi!

Da li si ti onaj, kada ste već srušili veliku državu vikao da je granica ove manje u Karlovcu, Karlobagu, Ogulinu i Virovitici? Jesi!

Vidiš, Aleksandre, tamo više nema Srba. A ti ćutiš, ne osjećas krivicu?

Jesi li ti, Aleksandre, za skupštinskom govornicom rekao čuveno “ Za jednog Srbina 100 Muslimana?” Jesi!

Znaš li za Priboj i Sjeverin? Znaš! Za radnike koje su ubili samo zato sto su Muslimani! 15 muškaraca i žena! Zasto ne nađe krivca?

Vidiš, negdje nema ni Muslimana.

Jesi li ti Aleksandre, huškao narod na rat, odavde, a nerijetko odlazio u Bosnu da “dižeš moral” Srbima? Jesi!

Znaš li Aleksandre, da je u Kravici stradalo preko 4.000 Srba, a onda, kao “odgovor”, u Srebrenici bar 7.000 Muslimana? Znaš! I indirektni si krivac za to.

Znaš li, Aleksandre, ko je Spomenko Gostic sa Ozrena? Znaš! 15 samo!

Znaš li Aleksandre, za sela Dobošnicu i Smoluću, koja su spaljena do temelja? Ne znaš! A spaljena su jer si ti vojevao vikendom po ratištu, a spavao kada su ljudi ginuli?

Znaš li Aleksandre, mog druga Zdravka Babića, sa Ozrena i njegovog oca? Ne znaš! Njegov stric čita ovo, a ja ću ti reći da je tek napunio 20.

Znaš li Aleksandre, Džinića iz Lukavca? Ne znaš! Jedan od boljih fudbalera, najboljih momaka, a imao dvadeset i koju? Ti i tvoji satrapi ste ih žive zakopali onog časa kada ste se pojavili!

Jesi li čuo, Aleksandre, za Boška i Admiru? Jesi!

A znaš li, Aleksandre, da u svakom gradu imaš bar deset Boška i Admira? Ne znaš! Ti i tvoja bagra ste ubijali i ljubav!

Jesi li ti, Aleksandre, postavio Lintu i Atlagića u skupštinu da predstavljaju nas, Srbe koji smo došli na traktorima, bez ičega?

Jesi! A nisu oni mi, oni su ti. Zbog njih se sramimo, mi, koje nisi ni pitao koga hoćemo za predstavnika!

Znaš li ti, Aleksandre, gdje su Košare? Ne znaš! Uređivao si tek dobijeni stan! Košare su na KOSMETU, koji si ti izdao! Znaš li ko je ubio Olivera Ivanoviša? Znaš! Ćutiš!

Jesi li se ti, Aleksandre, napio od sreće kada su ubili Zorana? Jesi! Javno si to pričao.

Jesi li ti , Aleksandre, sakrio dva minuta snimka sa doljevačke naplatne rampe? Jesi! Nisi dao Babića!

Jesi li ti, Aleksandre, heroja Omera Mehića nazvao pijanicom? Jesi! Javno! Heroja, braneći svoju žgadiju, si nazvao pijanicom!

Znaš li ti, Aleksandre, ko je ubio Demira Jukića? Znaš, ali ćutis! Imao je 19! Kriješ li ubicu zato što je žrtva Musliman ili što je oroz povukao neko od tvojih?

Da li ti je poznato ime Goran Veličković? Nije? Jeste! Ubili su ga oni koje si ti regrutovao!

Zašto sada ne pustiš u javnost šta kažu oni, na suđenju, po čijem nalogu su radili?

Jesi li ti , Aleksandre, obećao da ćeš ugasiti Partizan? Jesi! I uveo i u KK i u FK svoje poslušnike.

Jesi li ti, Aleksandre, osnovao “ULTRAKOP” i dao mu poslove? Jesi! Zato pošteni Zvezdaši ne idu na utakmice.

Jesi li ti , Aleksandre, razdvojio nas po vjeri, na izbjeglice i domaće, pa po politickoj pripadnosti, onda gradu iz kojeg dolazimo, po ulici iz koje smo, bilo ti malo i podijeli nas na Prvosrbijance i Drugosrbijance, sada moj Gagi i ja, imenjaci, nismo isto Srbi?

Jesi li ti Aleksandre, osjetio bar malo sramote zbog Jovanjice i Krušika? Nisi!

Osjeti li bar trunku odgovornosti zbog onoga što se desilo prije mjesec dana? Nisi!

Ne das Gašića, za 18 anđela nevinih. Ne daš Pink, ukidaš školu, Zadrugu ne?

Vidi, Aleksandre, molim te, idi. U svoje ime te molim. Idi zbog mojih drugova i poznanika kojih više nema, zbog svih onih koje sam znao, a i nisam. Zbog Savamale i Kalemegdana. Zbog raspetog Kosova. Zbog stratišta u Bosni. Zbog ucjena, pretnji i nasilja. Zbog svega gore napisanog, idi! Zbog NAŠE DJECE!

IDI! Molim te!